Fabijan Veraja, rođen 20. siječnja 1923. u Metkoviću, nakon završene Biskupske klasične gimnazije u Splitu, za vrijeme Drugoga svjetskog rata studira teologiju u Đakovu, odakle u travnju 1945., pred prodorom partizana, odlazi s kolegama u Zagreb te 6. svibnja dalje - u nepoznato... Božja providnost ga je dovela do Rima, gdje je nastavio teološki studij i bio zaređen za svećenika 1947. godine. Kao pitomac Hrvatskog Zavoda sv. Jeronima u Rimu postigao je doktorat teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana, a potoni i licencijat (magisterij) iz kanonskoga prava na Papinskom Lateranskom sveučilištu. Veći dio radnoga vijeka proveo je kao službenik Svete Stolice, najprije kao znanstveni suradnik u Povijesnom odjelu Svete Kongregacije obreda, odnosno Kongregacije za kauze svetih, a od prosinca 1981. do siječnja 1993. kao dotajnik iste Kongregacije. Autor je stručnih studija o raznim Slugama Božjim, koji su već proglašeni blaženima (Bartolo Longo, Niels Stensen, Peter Friedhofen, Ivan Merz, Miroslav Bulešić), a njegovi pravno-povijesni znanstveni radovi o pitanjima vezanima uz kanonizaciju svetih bili su od temeljnog značenja za reformu zakonodavstva na ovom sektoru (1983.). Mons. Veraja je i svjedok ne samo mnogih vanjskih događanja u središtu kršćanstva kroz skoro sedam desetljeća nego i problema s kojima se Crkva u Hrvata morala suočavati u doba komunističkog režima.