Jakša Fiamengo danas sigurno pripada nizu klasika hrvatskoga pjesništva, odnosno njegov se pjesnički opus jamačno može smatrati klasičnim mjestom unutar suvremene hrvatske poezije. Od samog početka, bez obzira na prvotna iskušenja i traženja, onakva kakvima se ona očituje u ciklusu Pred obećanom zemljom u zajedničkoj zbirci s Momčilo Popadićem naziva Stepenište iz 1966. i koja proizlaze posredno ili neposredno iz pozorna osluškivanja, čitanja i prihvaćanja visokih standarda krugovaškoga pjesničkog naraštaja, posebice poezije Slavka Mihalića, Fiamengo je odredio temeljne karakteristike svojega pjesničkog stvaranja. Njegova osnovna tematska preokupacija postaje ona maritimna, morska, a uz nju se paralelno i prirodno, kako to dolikuje pjesniku, čvrsto ukorijenjenu u južnohrvatsko podneblje, no ne samo u njegov prepoznatljiv krajolik i sve ono što ga tvori nego i u njegovu prošlost i povijest, u njegovu višestoljetnu književnu tradiciju, razvija njegovo vitalističko, afirmativno i optimističko osjećanje života, njegova himnodija životu, zapravo istinska opijenost životom zavičaja, hrvatske davnine i tradicije, ali i širih mediteranskih obzora“, piše u svome pogovoru ovoga već dvadesetčetvrtog sveska, i formom posebnoga, niza "Media", njezin urednik Božidar Petrač.