Drugi vatikanski koncil istaknuo je da Crkva djeluje u svijetu koji se naglo mijenja i stoga se nalazi u sasvim novim okolnostima. Te promijenjene okolnosti zahtijevaju i novi način naviještanja Evanđelja. Iz javnosti se želi isključiti Boga, a religiju sasvim potisnuti u privatni okvir. U prošlosti je opći kršćanski smisao povezivao naraštaje, a kultura se razvijala u sjeni vjere. Današnje pak društvo, nažalost, nema čvrsto uporište, premda ima osoba koje žele pripadati Crkvi ali im je viđenje života u opreci s vjerom.
Stoga je teže naviještati Krista danas negoli je bilo u prošlosti, ali naša se zadaća nije promijenila, niti se smije mijenjati zanos i hrabrost, što je bila odlika apostola i prvih učenika. Duh Sveti potaknuo ih je da iziđu na ulice, učinio ih je navjestiteljima radosne vijesti. Taj isti Duh i danas potiče Crkvu da naviješta nadu ljudima našega doba. Da se suvremenog čovjeka, često rastresenog i neosjetljivog, uvjeri, potrebni su novi navjestitelji i nova snaga za učinkovitije naviještanje.
I onima koji su navezani na kršćanske korijene, a teško im pada odnos s modernošću, valja objasniti da kršćanstvo nije neka vrsta svagdašnjeg ili svečanog odijela, nego je istinski život, sposoban prihvatiti sve ono što je dobro u modernosti. Žurnost naviještanja ne smije zanemariti odgoj novih naraštaja. Život se vjernika ima odlikovati „istinskom vjerodostojnošću" koja mora biti to uvjerljivija što je dramatičnije stanje onih kojima se vjernici obraćaju. Crkva će svojim življenjem evangelizirati svijet, a to znači svojim svetim životom.
(Benedikt XVI., govoreći sudionicima Prve Opće skupštine Papinskog vijeća za novu evangelizaciju)