Ubojice nikad nisu zatražili oprost za grijehe koje su počinili slijedeći zapovijed „kolji sve po redu“. Nisu se ni skrivali, u najvećem djelu slučajeva zna se tko su i odakle su došli. Pojedini su u knjizi i navedeni imenom i prezimenom. Na ovim su stranicama tek komadići povijesti naših obitelji, pripadnika ponosnog, hrvatskog naroda s područja istočne Hercegovine… U jedno sam sigurna: neće biti čitatelja koji na ovim stranicama neće pronaći komadić svoje, obiteljske povijesti; među spomenutim imenima… nazivima sela u kojima su se zločini dogodili – Struge, Gorica, Grabovina, Gabela, Čeljevo, Crnići, Čapljina (ima li uopće mjesta u istočnoj Hercegovini, i ne samo tamo, da nije podnijelo žrtvu?). Ili će u priči prepoznati osobnu, proživljenu sudbinu koja se nažalost dogodila (ponovila) i u Domovinskom ratu…Zapamtimo te i mnoge druge hrvatske žene! One su naše nadahnuće. Njihovi grobovi mjesta su koja nam daju snagu, da se nosimo s bremenom teških vremena kakva nas nažalost redovito – ne zaobilaze. Grobovi Mile Gojsalić, vranskih mučenica Dive Grabovčeve i Radoslave Ereš, dviju Dragica Pavković, pastirice Jele iz Kruševa, Mare Gavran iz Gnjilišta, čija posljednja počivališta zahvalni ponizni hrvatski puk i danas obilazi… Koliko li je hrvatskih žena – patnica? Zapravo, ima li ijedna koja se na svome ovozemaljskom hodu nije izravno ili neizravno susrela s ovim o čemu govori knjiga Djevojke na žrtveniku?

Iz Predgovora Nade Prkačin