Autor svjedoči da je pustinja mjesto tajanstvene prisutnosti u kojoj posebno njeguje klanjanje pred Presvetim. Adoracija nema karakter zabavljanja kako to voli promicati mentalitet svijeta. Čovjek je razapet u pustinji između dva svijeta: vidljivog, iz kojeg se povukao, i nevidljivog, kojeg zaziva vjerom. Nasljedovanje Isusa, unatoč takvom iskustvu, potiče čovjeka da traži pustinju. I čovjek današnjice, čovjek ubrzana ritma i kompleksnih struktura, specijaliziran tek za neko područje ljudskog djelovanja, u pustinji može učiniti sintezu vlastitoga života. Njegovom se srcu pruža mogućnost da obuhvati i ujedini Božji i ljudski svijet. Vjerojatno je to bio cilj autora ove knjige, kao što je i cilj onoga koji je čita i prakticira dnevno vrijeme "pustinje".