Imamo jedan život. Ako se loše u njemu snađemo, možemo ga protratiti, zabludjeti i niz godina osjećati tugu i besmisao. Neostvarene želje, propali brak, neuspjelo roditeljstvo, činjenica da nas je napustila voljena osoba, da nemamo sreće, usamljenost, pustoš čuvstava, osjećaj da nismo nikomu potrebni, da su nas svi zaboravili, pa čak i da nam je netko nanio nepravdu, osjećaj odbačenosti – sva ta iskustva nas, premda su iznimno bolna, bacaju ravno u Božje naručje i čine tu pustinju Ivana Krstitelja. Ona nas savršeno oblikuju i duhovno osnažuju, premda često započinju bolom koji nas razdire. Najiskrenije i najvažnije poznavanje sebe počinje kada ugledamo Boga i pitamo ga što želi da budemo; kada ga pitamo koga u nama vidi, koje nam je ime nadjenuo. Identitet koji nam daje izniman je – to je tajna koju otkrivamo postupno – kao poziv. Bog prije svega na nas gleda gorljivom ljubavlju. Činjenica da ćemo spoznati sebe i svoje sebstvo osuđena je na neuspjeh ne spoznamo li koliko nas on voli i što njemu predstavljamo. (…)