Blaženi Alojzije Stepinac je u svijetu priznati moralni auktoritet. Zbog svoga kreposnog života, pravednosti i spremnosti na žrtvu uzdignut je na čast oltara u Katoličkoj crkvi. Proglašen je blaženikom, pa mu se mnogi ljudi mole za zagovor pred Bogom. Iako se za vrijeme ovozemaljskoga života nije djelatno bavio politikom, politika ga nije mogla mimoići. Ona se je bavila njime, a on je pozorno pratio politička zbivanja i o njima je zauzimao stajališta. U tomu, kao ni bilo koji drugi čovjek, nije bio bezgrješan. Podlijegao je zabludama sredine, u kojoj je živio. No, on je i odbacivao te zablude, kada ih je kao takve spoznao i kada je uvidio, da one škode moralno opravdanim probitcima hrvatskoga naroda, kojemu je pripadao. Nije, dakle, tvrdokorno ostajao pri određenomu političkom stajalištu, kada se je uvjerio, da je ono pogrešno. Stepinac je uvijek osluškivao volju hrvatskoga naroda. Njegov životni put je sličan putu mnogih velikana, pa i svetaca, u ljudskoj povijesti. Stoga nije ni najmanje neobično, što njegovi pogledi o sudbonosnim pitanjima hrvatskoga narodnog života nisu bili uvijek isti.
U političkomu životu jednoga naroda država je najvažnija činjenica. Ostvarenju toga cilja teže svi svjesni narodi. Samo u vlastitoj, nacionalnoj državi narod može nesmetano čuvati nacionalnu samobitnost, razvijati svoje duhovne i tjelesne sposobnosti i raspolagati svojim tvarnim dobrima. Stoga je borba za slobodu svih potlačenih naroda uvijek bila i borba za državnu nezavisnost. Jedino tako narod može postići ravnopravnost s ostalim narodima u svijetu. Hrvatski narod nije u tomu nikakva iznimka. Njegova je povijest, unatoč povremenim zabludama, ispunjena neprekidnom borbom za očuvanjem vlastite državnosti, a u najsvjetlijim trenutcima i za uspostavom podpune državne nezavisnosti...