Kad Bog sazna preko svojih specijalnih službi što se zbiva na zemlji, u metrou, odluči sam skoknuti dolje da izvidi situaciju.
Potkraj drugog poslijepodneva vratiše se Bog i Ruis u baraku. Ruis uze gitaru ispod kreveta i poče pjevati dubokim glasom tužaljke iz svoje zemlje.
Kad su se opraštali, Ruis je bio pomalo tužan. – Vidjeli ćemo se opet, nadam se – reče Ruis. Svakako – odgovori Bog. Ja nikada ne napuštam svoje prijatelje! – Znam - reče Ruis. Uostalom, ako jednoga dana ne budeš znao gdje bi proveo noć, znaš gdje stanujem. Bit će uvijek mjesta za tebe u mojoj baraci. – Znam – odgovori Bog. 

(odlomak iz knjige)