Djeca i mladi zapravo vrlo malo znaju o svetim i velikim ljudima, osim nekoliko uvijek istih podataka koji se u slikovnicama ili literaturi za mlade pretiskavaju i uvijek ponavljaju, a svaki je život – posebice život iznimnoga čovjeka – vrijedan da se o njemu progovori zanimljivo i sadržajno. S tom je težnjom nastala i knjiga priča "Careva krunica". Neven Drozdek ovoga je puta odlučio pričati i o onima koji jesu sveti i o onima koji to službeno nisu, ali su njihovi postupci i životi po nečemu zadivljujući, a samim time mogli bi biti i poticajni za čitatelje. Svi ti ljudi živjeli su u stoljećima koja su prošla. Stoga nije lako o njima govoriti tako da taknu srce i dušu mladoga i starijega čitatelja. A upravo se u tome trudi Neven Drozdek. Ono što njegove priče čini privlačnima čitatelju ponajprije je sposobnost da ih poveže s osjećajima i predodžbama stvarnosti suvremenoga djeteta. On zna da se djeca najviše od svega vole igrati, a najmanje učiti sjedeći uz knjigu. I nije to ništa loše. Učiti se može i treba na različite načine. Duhovitost ovih priča još je jedna Drozdekova kvaliteta, jer ju on zna povezati sa stanjima duha svojih junaka. Nerijetko se ta duhovitost odnosi na (ne)prilike zaljubljivanja njegovih junaka i posljedice tih zaljubljivanja. Veliki ljudi ne moraju nužno biti proglašeni svetcima da bi bili veliki. Ovakav pristup snaži da i među ljudima koje poznajemo potražimo veličinu i vrijednosti. Na taj način snaži se mreža dobrote među ljudima i jača tajnovita ljepota zemaljskoga svijeta.