U naše vrijeme naglo se probudilo zanimanje za religiozno iskustvo, za to kako čovjek religiju prihvaća srcem, kako se u čovjekovom životu dižu i spuštaju valovi religioznog zanosa. I da bi se upoznali s takvim iskustvom, ljudi odlaze, većinom, daleko unazad ili u stranu, pomno izučavaju raznorazne fantastične pripovijesti, izvode zaključke, koliko kategorične toliko i neutemeljene. Kroz kazivanja oca-misionara oživljava nama blizak život, duša našeg modernog ruskog čovjeka, u svoj složenosti njegovih religioznih preživljavanja. Dovoljno je reći da je pripovjedač više od deset godina bio misionar-propovjednik u ruskim robijašnicama, obilazio ih, razgovarao s političkim zatvorenicima i kriminalcima; bio kadar razumjeti složenost njihovog duhovnog života, plameno zavoljeti te nesretne ljude, i što je najteže i najznačajnije, privući ih k sebi i zaslužiti njihovu vatrenu ljubav i povjerenje. Najveći dio uspomena odnosi se upravo na iznošenje drame religiozne spoznaje koju doživljavaju ruski osuđenici. Ako su "Zapisi iz mrtvog doma" Dostojevskoga podigli krajičak zastora s njihovog duševnog života, uspomene ruskog oca-misionara predstavljaju snažno svjedočanstvo o tome da u čovjekovoj duši ostaje svjetlost koja i u tami svijetli.