Krunoslav Draganović (1903.-1983.), svećenik, povjesničar i političar, jedna je od najkontroverznijih osoba novije hrvatske crkvene i političke povijesti. Od svibnja 1941. član je Ravnateljstva Zavoda za kolonizaciju, te kao izaslanik NDH u proljeće i ljeto 1941. u okupiranoj Srbiji i Makedoniji pomaže pri povratku u domovinu zarobljenim hrvatskim vojnicima bivše jugoslavenske vojske. Krajem kolovoza 1943. pridijeljen je hrvatskom predstavništvu pri Svetoj Stolici kako bi pomagao Caritasu Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskom crvenom križu pri oslobađanju, zbrinjavanju i upućivanju uhićenih i zarobljenih Hrvata iz Italije nakon njezine kapitulacije. Uspostavlja vezu i uručuje podneske (1944. i 1945-) britanskim i američkim diplomatima u Rimu, te savezničkom vrhovnom zapovjedništvu za Sredozemlje u kojima se traži očuvanje hrvatske državne samostalnosti te izlaz za Hrvatske oružane snage i izbjeglice iz NDH. Kraj rata i slom NDH zatječe ga u Rimu. Uz znanje Vatikana obilazi zarobljeničke logore u Italiji i Austriji u kojima se nalaze hrvatske izbjeglice i pomaže im.
Istražujući po raznim arhivskim fondovima, autor je pronašao u Hrvatskom državnom arhivu, Fondu Službe državne sigurnosti Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova SR Hrvatske, zapisnike o iskazima Krunoslava Draganovića pred komunističkim istražiteljima, nakon njegovoga zagonetnog povratka u Jugoslaviju u rujnu 1967. godine.
Ti iskazi su i glavni temelj ove knjige.

(tekst s korica knjige)