Živimo u posebnim vremenima, vremenima velikih promjena, radikalnih transformacija. Svijet i Crkva, u kakvima smo odrasli evoluirali su i iskustvo vjere koje smo živjeli u određenom kontekstu često, prečesto gubi interes za osobe koje nas danas okružuju. A to u mnogima od nas izaziva zbunjenost, obeshrabrenost, nemir. U svima onima koji se ne zadovoljavaju vjerom svedenom na kulturnu pripadnost, na društveni odnos. Brze promjene koje doživljavamo dovode u pitanje one koji ozbiljno smatraju da je Isus Krist objavitelj Oca, Učitelj koji pokazuje smisao života, one koji žele doživjeti iskustvo zajednice.  Mnogi se žale da su crkve prazne (ali čime smo ih napunili?)… i da više ne možemo dovesti ljude u crkvu (moramo ih dovesti Kristu, ne u crkvu)…  Pokušajmo, zaista, resetirati ono što znamo, počevši od nule, pokušajmo ponovno krenuti uz rijeku, vratiti se izvorima, počecima.  Pokušajmo ozbiljno shvatiti je li vrijeme u kojem živimo vrijeme nemilosti ili vrijeme milosti.

Čini li Bog uistinu sve novim, a mi to ne primjećujemo (Otk 21,5)?