Tvrdnja da je Biblija knjiga Božja kazuje nam s jedne strane da je ona knjiga o Bogu, a s druge strane da je Njemu dugujemo.
Njezino ime ima upravo to značenje: grčki biblos = knjiga. Ona kao takva pripada svjetskoj literaturi. U njoj nalazimo različite književne vrste: povijesne, proročke, mudrosne..., unutar kojih se opet nalaze različiti književni oblici: mudre izreke, zakoni, pučke priče, poslovice, proroštva... Tako je Biblija zbirka mnogih različitih knjiga: grčki biblia = knjižice.
Tu zbirku zovemo i Svetim Pismom. Tko Bibliju naziva Svetim Pismom izražava uvjerenje da se u njoj objavljuje Bog. Samo tekstovi takvog religioznog iskustva objavljuju smisao života. Židovstvo i kasnije kršćanstvo vide u ovoj “Riječi” temeljni dokument svoje vjere i života dostojnog čovjeka. Ljudski život traži svoje dostojanstvo, tj. ono što on želi biti. Na to traženje Riječ Božja želi dati odgovor, ne bilo kakav nego posljednji. Da bi to mogla postići, znači da Riječ Božja mora proizlaziti iz ljudskoga života. Kako se čovjek rađa i započinje svoju povijest u određenoj kulturi, ideologiji, društvenom, ekonomskom i političkom uređenju, tako i Riječ Božja. Samo na taj način ona može postati “izvor životni” (usp. Ps 36,10; Otk 21,6). Zato je čovjek zvan da te tekstove sluša. Prije svega da ih sluša u Crkvi, ali i sam.