Druženje s molitvama sv. Anzelma Canterburyjskoga započelo je još davno, u studenskim danima u Rimu. U knjižnici Papinskoga zavoda Germanicum et Hungaricum sasvim slučajno naletio sam na njegove molitve.

Kao student filozofije i teologije, koji se već susreo s Anzelmovom vrlo zahtjevnom mišlju, ostao sam potpuno iznenađen da je jedan tako racionalan teolog, kakvim su nam ga predstavljali, mogao napisati tako prelijepe, i još k tomu, vrlo žive, osjećajne i nježne molitve. S oduševljenjem sam ih počeo čitati i o njima razmatrati te su mi one pomogle da već tada sv. Anzelmu pristupam drukčije nego se to obično činilo u tadašnjoj akademskoj teologiji, kao i među većinom nas, mladih studenata teologije u Rimu. 

Naime, ne samo da je Anzelmo pisac molitava, nego ne postoji gotovo nijedno njegovo djelo koje ne bi bilo prožeto molitvama i molitvenim zazivima. "Proslogion", u kojem razvija svoj ontologijski dokaz, zapravo je koncipiran kao molitva, "pros - logion", "govor - pred" Bogom.  Molitvena dimenzija upisana je u samu teološku Anzelmovu metodu. Mogli bismo reći da on "moli kao teolog i teologizira moleći". Anzelmo u "Proslogionu" naglašava da mu nije nakana razumjeti kako bi vjerovao, nego obratno: Ne pokušavam Gospode, prodrijeti u tvoju uzvišenost, jer nikako ne uspoređujem svoj razum s njom; već žudim za tim da barem donekle razumijem tvoju istinu, u koju vjeruje i koju voli moje srce. Ja. naime, ne nastojim razumjeti da bih vjerovao, već vjerujem da bih razumio. Jer vjerujem i ovo: ako ne budem vjerovao, ne ću ni razumjeti.

Izv. prof. dr. sc. Ivica Raguž