U predgovoru knjige autor piše da kani uvesti čitatelja u dušu blaženoga Stepinca, u ono nosivo, u ono temeljno i najvažnije, iz čega je izviralo cijelo njegovo pastirsko i duhovno djelovanje, djelovanje koje je odredilo i određuje i danas Crkvu u Hrvata. Autor utvrđuje kao veliki nedostatak nepostojanje jedne teološke studije koja će, osim dotad dakako važnog „dokumentiranoga Stepinca”, donijeti „duhovnoga Stepinca”, tj. koja će sažeto prikazati njegovu osobu, njegov duhovni lik, ono što je bilo u središtu njegova srca. Preslabo se isticao Stepinac kao uzor duhovnosti ili, ako se o tomu već govorilo, od golemoga broja dokumenata i opsežnih studija iz vida je nestalo ono najvažnije, a to je njegova osoba, njegov temeljni način mišljenja i življenja. Autor zaključuje da je bilo vrlo zahtjevno „napipati” u tekstovima dušu toga „velikog šutljivca” u „teško iskušanoj Crkvi šutnje”. Knjižica, koja je plod autorova prijateljskog druženja s blaženim Stepincem, želi biti mali doprinos „Stepinčevoj Crkvi”, Crkvi u Hrvata, da ona vjerno slijedi Isusa Krista po velikom uzoru i moćnom zagovoru blaženoga Alojzija Stepinca.