Krunica zauzima jako važno mjesto u duhovnom iskustvu, apostolatu i spisima sv. Ljudevita Marije Grigniona Montfort-skoga. Svetac u Raspravi govori o Krunici kao o jednoj pobožnoj praksi koja ima veliku važnost u duhovnom životu. U izvornim pravilima koja je svetac napisao za svoju družbu misionara, Ružarij je opisan kao najpogodnije sredstvo za obnovu kršćanskog duha medu samim kršćanima (RM 56).

Dirljivo je svjedočanstvo samoga sveca: “Što se tiče mene koji ovo pišem, osobno sam vidio djelotvornost ove molitve za obraćanje najtvrdokornijih srdaca. Tijekom jednih misija susreo sam ljude koji nisu bili nimalo dirnuti propovijedima o najstrašnijim istinama, ali su prihvatili moj savjet da svakog dana mole Krunicu te su se potom obratili i potpuno se predali Bogu. Čak sam uočio i ogromnu razliku u ponašanju medu stanovništvom župa u kojima sam propovijedao misije: jedni su, napustivši molitvu Krunice ponovno zapali u grijeh; drugi su, ustrajući u njenoj molitvi, sačuvali Božju milost i iz dana u dan rastu u kreposti”.

Da bi potakao širenje pobožnosti medu kršćanima pred kraj svoga života Montfort je napisao djelo Čudesna tajna svete Krunice za obratit se i spasiti se. Montfort je svjestan da je ovo njegov spis u kojem se najviše poslužio drugim autorima, na poseban način spisom dominikanca A. Thomasa, Mistični ružičnjak.