Ne samo ljudi ovoga svijeta, već i neke pobožne osobe imaju krive predodžbe o pobožnosti. Za neke je pobožnost vanjština bez utjecaja na život; drugi misle, da se pobožnost sastoji u mnogim vjerskim vježbama; u uzvišenim krepostima, u čudesnim vizijama, u sjajnim uspjesima apostolata, a ima ih, koji kažu, da pobožnost nije drugo no besplodna čuvstvenost ili psihička uzbuđenost. No sve su to krivi pojmovi o pobožnosti. Doista ljudi ovoga svijeta misle, da je kršćanska pobožnost puka vanjština, neko farizejsko pretvaranje, neka sanjarska vježba "dobrih" dušica, puste riječi bez smisla, vježbe, koje duše više zaljenuju, nego li usavršavaju. Takozvane pobožne duše kažu da oni nisu poradi svoje pobožnosti ni radišnije ni strpljivije ni ljubaznije niti manje ohole ili manje sebične nego li osobe koje o pobožnosti malo znaju. Međutim takav je sud o pobožnosti kriv i nepravedan. Ima naime duša, koje su čiste i nevine, ponizne i ljubazne, odvažne i strpljive, plemenite i požrtvovne, a koje sve to moraju zahvaliti svojoj iskrenoj i djelotvornoj pobožnosti.