Gospodin Isus je, kako nas uči Drugi vatikanski Koncil, ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovijekoviječi žrtvu na križu kroz stoljeća, sve dok ne dođe, tako da Crkvi, svojoj ljubljenoj zaručnici, povjeri spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća, vazmenu gozbu na kojoj se On blaguje, duša napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave. Vjernici su pozvani da kao zajednica sudjeluju u tom otajstvu ne kao nijemi svjedoci, nego da ga kroz obrede razumiju, pa da svjesno, pobožno i djelatno sudjeluju u svetoj Misi, tom najvišem činu naše vjere.
Drugi vatikanski Koncil u pastoralnoj konstituciji o svetoj liturgiji kaže: "Duhovni se život ipak ne sastoji samo od sudjelovanja u svetoj liturgiji. Doista, kršćanin, pozvan da moli u zajednici, mora uz to ući i u svoju sobu i moliti Oca u tajnosti, štoviše, kako nas Apostol uči, mora moliti bez prestanka. Posebno se preporučuju pobožne vježbe kršćanskog naroda, ako su u skladu s crkvenim zakonima i propisima, osobito kada se vrše po nalogu Apostolske stolice". (br. 12-13)
Euharistijsko otajstvo ne završava sa svetom Misom, nego u stoljetnoj tradiciji Katoličke Crkve imamo štovanje i pobožnost Presvetom Oltarskom Sakramentu izvan svete Mise. Ipak valja naglasiti da svaka pobožnost Euharistijskom Isusu je u krajnjoj liniji povezana s njegovim Vazmenim otajstvom, jer je Euharistija spomen-čin njegove Muke, Smrti i Uskrsnuća. Tako da je svaka pobožnost Presvetom Sakramentu usko sjedinjena sa Misnom žrtvom ili stoga što pripravlja na njeno slavlje ili stoga što je kao jedan produžetak našeg misnog bogoštovlja.