Kao što su vanjskopolitički razlozi djelovali na Beograd da otvori novi kurs u hrvatskom pitanju, tako je iz vanjskopolitičkih razloga i vodstvo HSS-a bilo spremno na kompromis s Beogradom. Pred opasnošću za opstanak ne samo Jugoslavije u cjelini već i Hrvatske u vezi s tim Maček je pristao i na parcijalno zadovoljenje onih maksimalnih zahtjeva koje je dotada isticalo vodstvo ove stranke. Dajući prioritet jugoslavenskom rješenju hrvatskog pitanja, vodstvo HSS-a bilo je zainteresirano za stabilizaciju i održanje Jugoslavije, već samim tim što se to predstavljalo kao najbolje rješenje i za Hrvatsku da se prebrode iskušenja koja je donosio svjetski rat. Sklonost vodstva HSS-a na kompromis zbog vanjskopolitičke situacije bila je uvjetovana nizom razloga. Zbog nemogućnosti da se unutrašnjim snagama iznude koncesije od Beograda (što se dotada u praksi pokazalo), vodstvo HSS-a pridavalo je posebnu važnost vanjskom faktoru koji bi u tom smjeru mogao presudno djelovati na Beograd.

U vrijeme sklapanja sporazuma vodstvo HSS-a nalazilo se u proturječnoj situaciji: s jedne strane, rukovođeno željom da se na svaki način izbjegne rat i stoga odlučno da se s Beogradom postigne makar parcijalno rješenje, a, s druge, polazeći od toga da je opasnost izvana glavni razlog koji tjera Beograd na koncesije, prije svega nastojalo je do maksimuma iskoristiti vanjskopolitičke teškoće Beograda gubeći pri tome iz vida stvarno značenje onog osnovnog pitanja – kako da se izbjegne rat, odnosno da se Jugoslavija što efikasnije konsolidira i za slučaj ako u rat ipak bude uvučena, koje pitanje je, dakle, i bilo jedno od glavnih razloga da je vodstvo HSS-a bilo spremno na reduciranje svojih dotadašnjih zahtjeva.