Živimo li u posljednjim vremenima? je druga knjiga O'Brienovih eseja koja obrađuje nekoliko tema:

Glavna će Apokalipsa biti ono razdoblje povijesti kad će baš sve biti stavljeno na kušnju; kad će i sama Crkva biti razapinjana po čitavom svijetu. Na što ćemo se tada osloniti? Hoćemo li se i mi, poput Lotove žene, osvrnuti prema sigurnosti što ju je nekoć predstavljala Sodoma?

Našu je savjest potrebno trajno zatezati kao što se zatežu žice žičanog glazbala, jer su žice uvijek sklone olabaviti se. Upravo će podlaganje ljubljenog glazbala Skladatelju omogućiti stvaranje uzvišene glazbe - u ovom slučaju glazbe našeg života - u svijetu.

Ako oplakujemo postojeću situaciju onda ujedno i zazivamo milosrđe Božje nad nju i postajemo spremni prikazati svoje živote na tu nakanu. To nije nikakva depresija, niti "negativan stav"; to nije pesimizam, jer ne oplakujemo nešto što je umrlo, već nešto što
je teško bolesno, ali što isto tako može i ozdraviti.

Katolički narodi će, ako budu vjerni svom identitetu i zauzmu čvrst stav unutar svog okruženja - postajući u potpunosti svjesni tko su i što su - biti "znaci osporavani."

(Tekst s korica knjige)