Kud god zemljom koračate mislite na dublji smisao; sve je možda jednom - kao što sam se ja osvjedočio - nekim čudom posvećeno; možda je neko novorođenče preživjelo vrućicu bez lijeka, neko janje preboljelo padavicu ili ugriz poskoka. Sve su to male stvari koje jednom mogu biti razlog nade, razlog da nastavite koračati naprijed unatoč kušnjama i pogibli.

Zemlja je Božja i ničija. Naša je utoliko koliko mu zahvaljujemo i koliko Ga ljubimo. Kad i ako nestane ljubavi prema Bogu i životu, neka zemlja bude prokleta, neka bude zadnji znamen poraza, neka je prigrabi onaj koji je može oplemeniti, pa bio to Turčin, Arapin ili Mlečanin.

Zato, gospodo, uvaženi hrvatski političari i humanitarci, zaboravite Bosnu! Pustite je neka umre, jer to želite. Ali, vi ne znate u što ste se zapleli, uskrsnut će tamo život unatoč svemu, vijorit će se tamo stijeg Tomislavov i pjevati naše pjesme. Kako? Jer Bog tako hoće!

Zamisli selo zarati protiv sela, carstvo protiv carstva i ljudi podivljaju. Dobro, ovo carstvo protiv carstva nekako mogu razumjeti jer je dosta imaginarno, ali ovo selo protiv sela, susjed protiv susjeda, to je strašno. Zamisli kakav je to moralni pad susjeda ubiti, a sutra ponosan njegovu njivu orati i kukuruzom na njoj izraslim djecu hraniti.