„Fra Bernardin Škunca dobro se dosjetio svoj roman napisati kao izvornu kroniku iz 13. stoljeća. Ova knjiga njegov je osobni čin. Prvo je temeljito proučio mjesto događaja (Bolonju), stari urbanitet, običaje i njegove stanovnike, zanate i čuveni bolonjski studij prava, a potom je na scenu doveo glavne i sporedne likove, pomno dodijelio uloge i nije utonuo u plošnu naraciju i dociranje, već ih je sjajnim književnim postupkom uveo u svoju pripovijest. A Škuncina namjera razvidna je od prvoga poglavlja: izmjeriti živu materiju u svečevu promišljanju kršćanstva ili preciznije: koliko je danas, 800 godina nakon osnutka reda, ideja odricanja od bogatstva živa, aktualna, ili je demokracija 20. stoljeća i materijalno blagostanje barem jednog dijela tzv. razvijenog svijeta ljudima donijelo mir i duhovni spokoj? Vjeruje li danas moderni čovjek u posljedice dobrih djela ili je zaražen znanošću i opijen sitošću i uspjesima još više postao podanikom pohlepe i nagona ?
Davor Velnić, književni kritičar i pisac
„Ovaj je roman velik po želji da se rastumače, osvijetle i osmisle temeljni razlozi i uzroci društvenih sukoba, odnosa i zbivanja; po uspjelom uloženju u duh srednjega vijeka, čime podsjeća gdjegod na Umberta Eca; po pripovjedalačkoj energiji i silini koje prizivaju spomen na Aralicu i Šenou. Velik je, nadalje, po vještu održavanju, kroz čitav roman, visokog intenziteta čitalačke napetosti u iščekivanju događaja (dolaska i nastupa sv. Franje); po nastojanju do se probije do izvornosti i prvobitne čistoće franjevaštva i crkvenosti; po hrabrom otvaranju pitanja koja se čine apsolviranim: konstantinizam, razne ekleziološke vizije i koncepcije, ropstvo u kršćanstvu, kritički pristup Crkvi i povijesnim događajima, neizravno problematiziranje tzv. kršćanskog društva itd."