Uvodeći u svoj roman esej o fra Bonaventuri Dudi, kao svojevrsnom raritetu u književnom izrazu, autor navodi razloge zašto se i kako dao na pisanje ovog djela: „Nakon ispraćaja posmrtnih ostataka fra Bonaventure Dude na Mirogoju, vraćao sam se prema franjevačkom Kaptolu. U srcu bol i potištenost, u duši ponesenost. Izdvojio sam se iz mnoštva koje se pješke ili vozilima vraćalo u grad. Nije mi se dalo ni s kim brojiti koliko je sve bilo ljudi, koji su uglednici nazočili, što su govorili govornici u oproštajnim besjedama (…) kao u brzom filmu navirale su mi slike iz fra Bonaventurina života…“ Na tragu tog „filma“ fra Bernardin nastavlja pisati ovaj roman esej zaustavljajući se na važnim događajima i odrednicama iz prebogata života fra Bonaventure Dude.

Ovaj Vjeropoj Riječi, kako piše akademik Josip Bratulić „zgusnut je i pjesnički tekst, koji je u isto vrijeme hagiografija, razgovori i odgovori na pitanja, kratki teološki sažeci o temeljnim istinama Crkve, dokumentacija koja je iznesena u govorenom obliku. Veliko djelo dostojno i vrijedno čitanja i promišljanja.“

Fra Ilija Vrdoljak navodi kako je riječ o „unutarnjem putovanju s fra Bonaventurom“ koje je „dragocjeno svjedočanstvo za još dublje poznavanje fra Bonaventure, spoznaja novih trenutaka iz njegova života, biseri iz trezora fra Bonaventurine duše“.