„Pustit ću Camino da me odgaja.“ – nakon što se pročita cijelo iskustvo putovanja od oko 730 km,
koje je Emina poduzela, ova rečenica može se staviti kao središte cijelog svjedočenja. Kada se zatvori
posljednja stranica, shvatit će se koliko je sve imalo smisla – svaki korak, svaki žulj, svaki zalogaj. Na
mahove se možda čini da bi knjiga mogla biti i kraća jer se na prvi pogled neki opisi ponavljaju i
opetovano se opisuju svakodnevne, gotovo banalne stvari. Jesti, piti, tuširati se, spavati, hodati, pa
sve ispočetka. No upravo taj opis svakodnevice daje draž ovom duhovnom putopisu, punom opisa
unutarnjih duhovnih i emocionalnih stanja.
To je upravo čar ljudskog življenja – unutar banalnosti pronaći smisao i vidjeti kako su banalnosti
našeg života duboko smislene. To su pukotine kroz koje prosijava svjetlo Onostranoga. Zrake
božanskoga koje obasjavaju naš zivot, koji je u biti kretanje, putovanje. Prvi kršćani nazivali su se
„ljudi Puta“, a hodočašće je bilo važna dimenzija religioznog života. Danas smo to zaboravili jer se u
svetišta vozimo. Hodočašće u svojoj biti nije samo hodanje, nego prepuštanje u ruke Božjeg vodstva.
Čovjek bez tehnike, bez gadgeta, prepušten prirodi, snagu dobiva ako zna cilj i ako dopušta Bogu da
ga prema tom cilju vodi. Bog neće govoriti u uho, nego će davati znakove. I to je važan doprinos ovog
duhovnog dnevnika. Emina nas kroz svoje iskustvo poučava kako Bog uvijek šalje znakove, a mi ih
moramo i prepoznati i slijediti.
Prepuštanje, prepoznavanje i nasljedovanje. Tri su najvažnije riječi ove knjige, ali i duhovnog života
koji dopušta da ga od Boga darovana stvarnost odgaja, kako bi mogao ići dalje svojom
svakodnevicom.
Mr. sc. Mladen Milić