Čovjek i čovječanstvo se trajno i totalno digitaliziraju. Proces digitaliziranja - ili, još preciznije - redigitaliziranja, pogađa čak i prirodu. Taj je proces nepovratan i sveprisutan, i, objavljeno i neobjavljeno, mijenja svijet u svakom smislu, kako na mikroskopskom, tako i na makroskopskom nivou.
Danas stopa informatizacije - a ne više stopa industrijalizacije - u nekoj se zemlji uzima kao stvarni i statistički pokazatelj njezinoga rasta i razvijenosti, njezinog mjesta u globalnoj raspodjeli moći. Između zemalja u razvoju i razvijenih zemalja, sada se uspostavlja nova vrsta razlike i nejednakosti, takozvana digital divide. Dekretiranje u korist digitalizacije je sustavno i sistematsko, doduše i javno i tajno, a saznanje o intenzitetu i intencijama te internacionalne prodigitalističke kampanje, dovodi nas i do saznanja da imamo posla sa novom i nadasve svojevrsnom ideologijom, a to je in facto DIGITALIZAM.
I, kao i 1789. g, u doba Francuske revolucije, ponovo se sve glasnije i sa sve viših nivoa aktualizira u postmodernističkoj intonaciji parola egalite, liberte, fraternite, iznova se govori posebno o slobodi, kao o uzvišenoj i univerzalnoj vrijednosti, kojoj suvremene supertehnologije, napokon prokrčuju put. Ideolozi digitalizma, kakav je Nicholas Negroponte, direktor Media Lab-a na Massachusettskom institutu za tehnologiju (MIT), vide digitalne konstitucije i konfiguracije kao, kako jedan od njih kaže, "konačnu tehnologiju slobode". Utjecajni teoretičar Jeremy Rifkin smatra da supertehnologije oslobađaju čovjeka ropskog rada, i pružaju priliku suvremenom svijetu za neku vrstu nove duhovne renesanse. Najmoćnije zemlje svijeta postavljaju digitaliziranje u rang političkog prioriteta, izdvajaju ogromne svote iz proračuna za tu svrhu. U jednoj rečenici, za ono analogno i atomsko, više se ne nalazi mjesta u digitalističkoj spiritizaciji svijeta.