Sv. Tereziju Avilsku je više osobina učinilo slavnom. Bila je velika sveta žena s puno smisla za praktično. Dva su velika zadatka-projekta koja je ostvarila, a započela ih je kad je jasno u sebi čula Božju zapovijed: „osnuj samostane” i „radu daj vrijednost najuzvišenije kontemplacije, a iz kontemplacije učini djelotvorni posao”. Shvatila je da Gospodin hoće činjenice, hoće djela. Kad je jednom kroz molitvu dobila poruku ništa je više nije moglo zaustaviti: „Pa sve ionako radim za Gospodina“, govorila je. 

Terezija je posebna duhovna voditeljica, učiteljica, pratiteljica, sigurnom i čvrstom rukom vodi prema Isusu. I za najvišu duhovnost ona će reći: “Sve je učinjeno onoga trenutka kad se duša odlučila na nutarnju molitvu”. U jednom kratkom poglavlju u svojoj knjizi „Moj život” deset puta je napisala riječ „determinacion”, koju je povezala s idejom slobode: „Nužno je da se započne s ovom slobodom i odlukom (…) Ona koja ima u sebi tu odluku ne treba se ničega plašiti”, piše sv. Terezija Avilska. Izgradila je najprije sebe, postala je izgrađena ličnost, slobodna i zrela i time pokazala da pripadnost Bogu ne umanjuje ljudsko dostojanstvo i slobodu, nego da ih uzdiže i obogaćuje.

Za pet godina klauzure što je proživjela u samostanu sv. Josipa u Avili ona je sazrela, a najviši stupanj molitve oboružao ju je za djelovanje. I evo je slobodne, duhom slobodne, gospodarice same sebe, jer se oslobodila svakog egoizma, svakog ponosa i osobnog probitka; puna je srčanosti, svojstvene njenoj rasi, odvažna »odvažnošću koju Bog daje mravu”.