Ljudi su najčešće taoci društvenog sustava u kojem im je bilo suđeno doći na svijet. Ali, zar su obični ljudi krivi što su se rodili, na primjer, za vrijeme Džingis-Kana ili Hitlera? A upravo oni postaju prve žrtve čudovišnih sustava. Započinjući nepristran razgovor o Americi, ja, naravno, ne želim povrijediti obične Amerikance koji su i inače duševno nesretni i uskraćeni (ništa manje nego ljudi koji su živjeli pod Hitlerom ili Džingis Kanom). Stvar je u tome što bezvjerni, neljudski i u velikoj mjeri totalitarni sustav, kakav je američki, uopće nema pravo na postojanje, kao ni svaki drugi imperij zla. Sustav amerikanizma, to jest parazitskog postojanja na račun tuđih resursa, sustav nasilja, obmane, eksploatacije i pljačke drugih država, mora biti svladan zajedničkim naporima čovječanstva. U protivnom, čovječanstvo neće opstati.

Amerika nije ni država ni nacija. To je jednostavno veliki teritorij na kojem žive useljenici iz raznih zemalja. Ovdje je suštinski to što je Amerika lišena osnovnog temelja stabilne državnosti - nacionalne jezgre, tj. državotvornog naroda. To što se naziva američkim narodom, nije kvalitativno organsko niti samosvojno određenje, nego umjetni konglomerat osoba tuđih jedni drugima, koje su povezane zajedničkom strašću za potrošnjom i zaradom i instinktivnim strahom zbog odgovornosti za zajednički zločin protiv čovječanstva. Takav konglomerat može stabilno opstati samo u relativno kratkom odsječku vremena i, kao što to povijest pokazuje, raspada se u suočenju s prvim ozbiljnim teškoćama, a s njima se Amerika još nije istinski susrela iako već stoji na njihovom pragu.

Iz Predgovora