Ni sestra Marija Josipa od Raspetog Isusa ne daje filozofski odgovor na prisutnost trpljenja i patnje u ljudskom i njezinom vlastitom životu. No i u njezinom se trpljenju, kao i u Isusovom, očituje da se (i kako se) trpljenje može nositi i "iznijeti", a da čovjek ne utone u beznađe i očaj.
I u njenom slučaju, naime, kao i u Isusovom, s iskustvom trpljenja je neraskidivo povezano i iskustvo ljubavi: "kako je slatko ljubiti trpeći". Premda je to teško uobličiti u primjerene riječi, čini mi se da se upravo tu negdje, u međuodnosu trpljenja i ljubavi, nalazi glavni ili barem jedan dio smisla i svrhe trpljenja. Ako se trpljenje sagledava i doživljava u povezanosti s ljubavlju i s Ljubavlju, počinje se odgonetavati njegova neizbježna i nezamjenjiva "uloga" u ljudskom životu, počinje se na jedan neobičan, možda ne toliko racionalan i opisiv koliko intuitivan i kontemplativno-mističan način, "nazirati", zašto, uz čovjeka i stvorenje, ni sam Bog kao Utjelovljena Ljubav nije zaobišao iskustvo trpljenja i umiranja...
Zašto se ne suglasiti sa suvremenom znanstvenom psihologijom kada uočava da trpljenje zapravo prestaje biti trpljenje u trenutku kada dobije smisao i da se ono time čak može preobraziti u svoju suprotnost, u radost...