Materijalne stvari su samo jedan od mnogih predmeta kršćanskog odricanja, na koje moramo bezuvjetno pristati ako želimo biti Kristovi učenici (usp. Lk 14,26-33). Želeći ipak iznijeti pravu sliku "siromaha u duhu", nasljednika davnih "anavim", moramo imati na umu da su ti ljudi imali punu religijsku svijest svojega siromaštva i osjećali neprestanu potrebu za Božjom pomoći. Ni u najmanjem stupnju nisu pokazivali za farizeje tipičnu, varljivu samodostatnost čovjeka koji se u potpunosti oslanja na svoju pravednost. Ovi siromasi dijelili su poniznost carinika poznatog iz prispodobe (usp. Lk 18,9-14). Osjećaj bijede i slabosti suobličuje ih djeci, pa tako i njima kao i djeci pripada Kraljevstvo Božje (usp. Lk 18,15; Mt 19,13-24).

Bog je beskrajno milosrđe. Davidu je oprostio preljub i ubojstvo, oprostio je cariniku koji je bio izdajica i pohlepnik, oprostio je razbojniku na križu. Ipak, ima nešto što onemogućava Boga da izlije svoje milosrđe i nešto što Bog u tebi ne može podnijeti - to je tvoja nepokolebljiva potpuna ozbiljnost, to što vjeruješ da si netko važan. Gledajući to Gospodin Bog kao da bespomoćno širi ruke. Tvoj osjećaj važnosti je za njega nešto smiješno, apsurdno. "Smije se Onaj što na Nebu stoluje" (Ps 2,4). Kad pogledaš sebe u svjetlu vjere, vidjet ćeš da su sve tvoje pretenzije na apsolutnu ozbiljnost i priznavanje ugleda smiješne.