Da svetice i svetci nisu samo „pobožni drveni kipovi s palmama ili ljiljanima u ruci“ reći će i napisati mnogi, ali rijetki od njih će te iste svetce u svojim tekstovima - biografijama, pričama ili romanima - uspjeti opisati drugačijima: „ljudskima“, „opipljivima“, jednostavnima i svakodnevnima, bliskima i živima. Neven Drozdek - „dječak s Volovčice“, a danas „muž i otac s Malešnice“ – uspio je! Junak njegovih petnaest pripovijesti, dječak i(li) mladić Marko, „tipičan predstavnik 'gejmerske' civilizacije“ ali i sanjar koji svaku večer zabija pobjedonosne koševe odlučujućih finala, na svojim „putovanjima mašte i razmišljanja“, susreće upravo takve svetce: tople i drage, pobožne i smiješne u isti tren.

K tome, „Svetci na malčice drugačiji način“ pisani su upravo za mlade – za starije osnovce i tinejdžere – i po sadržaju i radnji pojedinih priča, ali i načinom obraćanja glavnoga junaka Marka. Njegov govor, njegov „rukopis“ je takav da ga točno možemo zamisliti kao neodoljiva „frajera“ s bubuljicama na čelu i prvim dlačicama pod nosom. I s glavom uvijek prepunom ideja, a ponekad „u oblacima“.

Što se tiče svetica i svetaca u knjizi, „selektor Drozdek“ uspio je okupiti doista snažnu reprezentaciju velikana vjere, s naglaskom na „hrvatskim kockicama“: sv. Josip, bl. Ivan Merz, bl. Marija Propetoga Isusa Petković, sluga Božji o. Ante Gabrić, starozavjetni kralj David, sluga Božji o. Franz Pfanner, sv. Charles de Foucauld, časni brat Ilija Dilber, sv. Leopold Bogdan Mandić, sv. Majka Terezija, sv. Ivan don Bosco, sv. Ignacije Lojolski, sv. Franjo Asiški i sv. Antun Padovanski. I na samom kraju, ne slučajno, jedan nepoznati gradski mladić, „krizmanički otpadnik“ a potom svećenik i redovnik Zdenko... kao „jedan od nas“. Od sviju koji smo na svetost pozvani, a pred nama je samo zadatak da „jako, jako volimo Boga“.