Kršćansku duhovnost nemoguće je dijeliti od teologije. Bog ih je stopio u jednu cjelinu. Liturgija oslikava to životno jedinstvo i čuva ga kao svetinju. Smisao toga jedinstva prije svega je prenošenje "Kristove misli", svijesti Posljednje Zbilje koju je Isus pokazao kao "Abbu" (Oca), Boga bezgranične sućuti. "Otac" je posve transcendentan, a istodobno do kraja zauzet za čovjekovo stanje. To iskustvo Božje ljubavi sve jače se prenosi uz odgovarajuću pripremljenost sudionika liturgije.
Prijenos se može ostvariti letimičnim uvidom u Kristovo otajstvo, ulijevanjem božanske ljubavi ili na oba načina istodobno. Prijenos je također moguć i izvan svakog psihološkoga opažaja, u tami i neposrednosti čiste vjere. U ovom potonjem prepoznat ćemo ga samo po plodovima u svojem životu. U kojem se god obliku ostvaruje prijenos Kristova otajstva, prepoznajemo ga uvijek kao čisti dar. Naše sudjelovanje u Kristovu otajstvu događa se po milosti. Milost je Kristova nazočnost i djelovanje, ne samo u sakramentima Crkve i molitvi već i u svakodnevnom životu.
Kontemplativna molitva najbolja je priprema za liturgiju. A liturgija, kad se pravilno izvodi, potiče kontemplativnu molitvu. Zajedno promiču proces sve dubljega obraćenja na koje nas poziva evanđelje. Bude nas za stvarnost da smo mi, kao udovi Kristova tijela, oruđe novoga stvaranja što ga naviješta Kristovo uskrsnuće i uzašašće.