Netko reče: život piše romane. I istina je. Ja bih dodao: Život piše i komedije i tragedije, ali je malo tko sposoban »čitati čovjeka«. Takvi romani, takve tragedije nisu pisane tintom, rukom, riječima, strojem, kompjutorima, nego jecanjem, suzama, znojem, bolju, krvlju...
»Čitati čovjeka«, njegov život, radosti - žalosti, Istine - sumnje - laži, sigurnosti - nesigurnosti - strahove, lice - oči - dušu, blizinu - susret - dodir, dobrotu -plemenitost - ljubav, mržnju - žalost - očaj...
Dugo sam razmišljao, molio, pisao ova razmatranja, ne bih li bar malo olakšao i osmislio patnju naših ljudi u trenucima mržnje, borbe, neizvjesnosti, patnje koja može razarati više od rata, oružja, ubijanja, jer razara vjeru u život, u Boga, u čovjeka, u bolje sutra, gasi ideale, motive, motivacije, truje dušu, unosi pesimizam, time zapravo stvara »žive mrtvace*! Pisao sam misled na sve ranjene u duši ili na tijelu, opterečene, zabrinute, osamljene, kojima je jedini vjerni »prijatelj« patnja...
Jedan život, jedan primjer, jedna smrt, jedna borba završila je pobjedom, uksrnućem. ISUS KRIST, koji je jedini konkretno i dragovoljno prihvatio ovu borbu protiv zla - grijeha - đavla - smrti, i za nas ih je konačno porazio!