Praznina je potresna priča mlade Vukovarke koja rano ostaje bez roditelja i u bijegu od rata završava s bakom u Apatinu, gdje upada u vrtlog droge, pokušavajući prazninu nastalu gubitkom roditelja, rodnog grada i svakog drugog oslonca u životu nadomjestiti heroinom. Roman je inspiriran istinitom životnom pričom ovisnice s kojom je autorica radila niz intervjua tijekom svog dugogodišnjeg staža socijalne radnice.

„Jutros su dugo zvonila crkvena zvona. Nešto se sprema u gradu. Svi koji mogu otići će. Na trenutak žalim dječaka koji će, izgleda, ostati. Otac mu je u gardi, čak neki zapovjednik. On vjeruje u slobodu svoga grada. U ljubav dovoljno veliku da pazi na grad, u nevino djetinjstvo, u vjeru da će svi paziti jedni na druge… Ali rat nije igra špekulama. Rat je velika krvava stvar u kojoj se gubi sve. Grad, djetinjstvo i životi.“

“Praznina” Jadranke Ivandić Zimić zadržava osnovnu motivsku strukturu teksta koja u prvi plan postavlja nesnalaženje individualca u odnosu na socijalno(obiteljski)-politički kontekst. Lea je mlada antijunakinja koju će autorica suprotstaviti jakoj zbilji u Hrvatskoj i Vojvodini s početka 90-ih godina 20. stoljeća. Kao dijete iz vukovarskog miješanog, hrvatsko-srpskog braka koji je bio osuđen na propast i prije raspirivanja međuetničkog sukoba uslijed očeve uloge nasilnika, kockara i zlostavljača, put će je još kao petnaestogodišnjakinju odvesti u prostore iskušavanja droga (…) koji će zadati ranu iz koje se će se postepeno inficirati – Praznina.
iz pogovora prof. dr. Ivana Trojana