Duga usamljenost (1952.) autobiografsko je djelo Dorothy Day u kojem autorica pripovijeda svoj život od najranijih sjećanja do 1950. i smrti bliskog joj prijatelja i suutemeljitelja Katoličkog radničkog pokreta Petera Maurina. Priča je to dijelom istkana od očekivanih žanrovskih elemenata poput obiteljskih seljenja sa Zapadne na Istočnu obalu Sjedinjenih Država i tipičnih američkih ambijenata koji prizivaju u sjećanje tolike druge priče, a dijelom možda neočekivanih elemenata poput sporog zova vjere koji će provirivati za svakim uglom, da bi se konačno sasvim probila po rođenju Dorothyina djeteta. Velik dio ove biografske priče usredotočit će se na životno djelo Dorothy Day, osnutak Katoličkog radničkog pokreta i život predan služenju siromašnima i ugroženima. Djelatnost na koju smo mi današnji već prilično navikli da je možda i ne primjećujemo oko sebe, u ono vrijeme zahtijevala je mnogo hrabrosti, kad je još i Katolička Crkva službeno oklijevala posvetiti se radniku, dok je iz svakog grma vrebala komunistička opasnost. Ali vrijeme će dati za pravo ovoj hrabroj ženi, pa će je i papa Franjo konačno u novom tisućljeću ubrojiti u četvorstvo zaslužnih Amerikanaca. Možda će hrvatskom čitatelju mnoga imena i događaji iz ovog životopisa biti strani - uz poneko iznenađenje poput spomena Stepinče-va imena - pa će mu na trenutke i probijanje kroz tu preciznu šumu Dorothyina sjećanja djelovati zahtjevno, ali isplatit će se svaki trud jer je cjelina života ove službenice Gospodnje fascinantna, ispričana rukom vješte pripovjedačice i lucidne čitateljice svjetske književnosti.