Barnabita Quadrupani sastavio je 1795. godine na nagovor nekih uglednih osoba malenu knjižicu, u kojoj je ukratko dao naputke, kojih se trebaju držati bogoljubne duše, kada nastupe dvojbe u duhovnom životu. Knjižica je bila s takvim veseljem i oduševljenjem primljena, da je sam pisac morao pregledati i povećati 30. izdanje.

U predgovoru kazuje što ga je ponukalo da tu knjižicu napiše i tiska. Istina je, veli on, makar se i čudnovatom činila, da su upravo dobre duše, koje bi se imale od svih drugih odlikovati hrabrošću i svetom radošću, najviše bojažljive i potištene. Evanđeoski nauk što ga one slijede po svom najboljem znanju i savjesti ne ide za tim da oblikuje takvo mišljenje, nego da duh oplemeni, odgoji velikodušne duše i da im već ovdje na zemlji dade okusiti slasti vječnoga blaženstva. Pa odakle ta čudna pojava? Glavni razlog trebalo bi potražiti u netočnom tumačenju i manjkavom poznavanju tako uzvišenih, božanstvenih i utješnih istina sv. Evanđelja. Većina učitelja u istinama spasenja nastoji svojim slušateljima i čitateljima pokazati s velikom važnošću kako se lako i mnogostruko griješi, ali nikada ne pojašnjavaju kada čovjek ne griješi. Zato se upravo i plaše dobre duše, koje i onako više naginju strahu, nego odvažnosti. Da bude svima pravo, ne bi se smjelo, kada se govori o kršenju zapovijedi, zaboraviti, kao i pojasniti kada se čovjek ne ogrješuje o zapovijed; tako bi se manje oprezni kršćani poučili, a pobožni sačuvali od zabluda. I upravo ovo zadnje po našem je mišljenju vrlo važno, jer se radi o miru djece Božje.