Dar prisutnosti — tim se naslovom u studiji istražuje odnos teologije i pjesništva euharistije kod Tome Akvinskoga. Stvarna prisutnost Isusa Krista u znakovima kruha i vina, nije proizvod napora ljudskoga sjećanja, nego dar, dar samoga uskrsloga Raspetoga kojim se ne može proizvoljno raspolagati. U noći prije svoje smrti ostavio je svojim učenicima dvostruk znak svoga prijateljstva na koje je on, navezao svoju prisutnost. Toma govori o maximae caritatis signum, u kojemu se zgušnjava Isusovo predanje života. To se predanje života znakovno iznova uprisutnjuje u svakom slavljenju euharistije. Kruh i vino se po riječima pretvaraju u tijelo i krv Isusa Krista. Materijalna hrana postaje znakom jedne druge hrane koja daje udjela u životu koji više ne poznaje smrti. No pretvorba se događa po riječima koje ostvaruju ono što govore. Ne radi se o jezičnoj magiji, jer svećenik izgovara riječi u ime nekoga Drugoga — in virtute et persona Christi; upravo po tomu one imaju pretvorbenu snagu. U studiji zajedno se čita ontološke prožimanje ovoga događaja pretvorbe, koje je Toma Akvinski poduzeo u svome nauku o transsupstancijaciji, i poetsko slavljenje Kristove euharistijske prisutnosti koje se odražava u himnima za oficij Tijelova. Nauk i život, znanstvena teologija i duhovnost kod Tome se ne razilaze.

(tekst iz Predgovora)