„Čovjek može doći do Boga raznim putevima. Može ga spoznati i približiti mu se pomoću bilo kakvoga događaja, pa premda to bio vrlo trnovit put ili bolan događaj, iako to bila bolest, odnosno duševna ili fizička patnja. U svakom je trenutku ljudskoga života Bog, koji „nije Bog mrtvih, nego živih“ (Mt 22,32), po svome Sinu čovjeku nadomak ruke. 

 

Svi oni koji trpe na bilo koji način, koji su bolesni i žalosni, ugnjetavani i iskorištavani, koji su izgubili svaku ljudsku nadu te žive u beznađu, svi oni imaju uza se raspetoga Krista, Čovjeka boli, koji je trpio za nas i ostavio nam primjer da idemo njegovim stopama (1 Pt 2,21). I on je u vrijeme svoga zemaljskog života prikazivao molbe i prošnje s jakim vapajima i sa suzama Onomu koji ga je mogao spasiti (Heb 5,7). I njegovo je lice neljudski bilo iznakaženo tako da obličjem više nije nalikovao čovjeku. Ali i više od toga. Kršćani sve svoje pouzdanje polažu u snagu križa. 

 

Uvijek treba iznova isticati da je Krist od križa, tog sredstva mučenja i smrti, učinio sredstvo ljudskog spasenja, znak života i snage. U njemu ćemo i mi pobijediti ako ga s vjerom prihvatimo, ako vjerujemo u Krista koji je na njemu visio i umro. Naime, nema ništa više od križa da bi se mogao promatrati svijet i nema ništa bolje od križa da bi se shvatila ljudska patnja“.