Knjiga Oproštaji i susreti prikuplja uspomene ovoga jedinstvenog čovjeka koji se prisjeća svoga djetinjstva, mladosti, ratnog iskustva, izbjeglištva i života u Španjolskoj. Posebno je zanimljiva njegova vezanost uz Opus Dei te rad na Sveučilištu Navarra u Pamploni. 
U djelu pratimo sudbinu mladog novinara koji se 1941. godine (tada je imao dvadeset i dvije godine) odjednom nađe u zatvoru kamo ga je dovela talijanska vojna policija koja je anektirala gotovo cijelu hrvatsku obalu. Nije znao zbog čega je tamo. Kad je shvatio da ga žele odvesti u Italiju, odlučio je skočiti s ratnog broda i zajedno s drugim mladićima koji su dijelili njegovu sudbinu, uspijeva pobjeći. Plivajući stiže do rodnog grada. Zanimljiva je sudbina toga čovjeka kojega su prvo zarobili Talijani, a zatim Titovi partizani samo zato jer je, kao što napominje u knjizi, „volio istinu“. No, uvijek je nekako uspio pobjeći iz zarobljeništava. Nakon dugog lutanja stigao je do Pamplone i Sveučilišta Navarra, gdje su ga iznimno cijenili kao sjajnog profesora i novinara. U opisu ove sudbine pune vjere i nade u budućnost, valja spomenuti da je Brajnović dugo bio odvojen od supruge i kćeri s kojima se ponovno sastao 1956. godine. 
Osim svoje osobne priče, autor ove knjige iznosi i mišljenje o hrvatskom narodu te o srpskoj politici prema Hrvatskoj.
Luka Brajnović (Kotor, Crna Gora, 13. siječnja 1919. - Pamplona, Španjolska, 8. veljače 2001.) bio je hrvatski pjesnik, književnik i novinar koji je nakon Drugoga svjetskog rata do smrti živio i radio u Španjolskoj. Jedan je od najznačajnijih Hrvata koji su živjeli u iseljeništvu, pjesnik, enciklopedist i znanstvenik.