Naša je zapadna civilizacija muška i sva upućena na muške vrijednosti -na hladnu objektivnost, razum, moć, nadmetanje. Za takav se izbor opredijelila renesansa. I time je potisnula druge vrijednosti — iracionalne, subjektivne, osjećajne, emotivne, osobni odnos među ljudima. Istodobno — ali ne slučajno —bila je udaljena žena iz javnog života i iz kulture, u intimnost doma.
Zbog toga je došlo do napadnog kontrasta između čudesnog poleta moderne znanosti i tehnologije te opadanja životnog kvaliteta koji se dokazuje u subjektivnosti i osjećajnosti. Muškarac se više zanima za stvari i za mehaniku, žena za osobe. Čovjek konstruira svijet stvari kao savršen stroj, i osoba u njem trpi jer se osjeća manipuliranom poput stvari, poput dijela neosobnog stroja.
Tko da tome zlu doskoči? Možda žena. Već stotinjak godina ona se bori za svoje mjesto u ovome civiliziranom društvu. I da uspije, morala je prihvatiti kalup toga muškog društva i prilagoditi mu se. Dokazala je da je tome dorasla. No ako bi se njezin utjecaj sada učvrstio, ne bi li ona mogla doprinijeti ozdravljenju naše civilizacije, dajući joj ono što joj nedostaje - smisao za osobu?
To pitanje stavlja dr. Tournier u ovoj knjizi. I — kao i u svim svojim djelima — ne postavlja ga teoretski, nego konkretno: na temelju svojih iskustava — u osobnom životu, u bračnom životu, u svojoj dugoj karijeri „liječnika osobe"... u kojoj je upoznao mnoge tajne ženskih patnja.