Praksa duhovnih vježbi seže u daleko predkristovsko vrijeme. Rođena je u Grčkoj, u filozofskome trudu oblikovanja života s temeljnom nakanom postizanja duševnoga mira, nutarnje slobode i neovisnosti. Kršćanstvo je preuzelo mnoge praktične vježbe i uskladilo ih sa svojim potrebama. Pa ipak, kroz duga se stoljeća velikim dijelom izgubila svijest o vježbanju, a u prvi su plan došla izlaganja i nagovori. Ove su vježbe negdje između. Nisu usmjerene na vježbanje, ali nisu ni moguće bez prakse. U tekstu je sabrano samo ono što tekst i može: izgovorena predavanja i propovijedi. No praksa je zauzimala puno više vremena od predavanja. Sastojala se od hodočašćenja na Brdo ukazanja i na Križevac, od dnevnoga sudjelovanja u večernjem molitvenom programu, od razgovora i izmjene iskustava među samim sudionicima, odlaska na ispovijed i slušanja ispovijedi drugih, kao i od završne molitve nad vjernicima, kako zajedničke tako i pojedinačne.