Čovjek je kao zemlja koja trpi. Na svijet dolazi s krikom jer je otrgnut od topline majčinog tijela, a na zalasku života se gasi zazivajući više svjetla. Tada se čovjek, rastrgan od boli, otvara životu kako bi primio svako sjeme nade baš kao što i zemlja pogođena sušom napravi pukotine da bi se što više osvježila prvom kišom.
Postoji beskonačno mnogo pitanja koji traže odgovore o smislu stvari i sudbini ljudi, ali najveće među njima odnosi se na patnju. U Svetom pismu ona pronalazi svog predstavnika u Jobu. Čovjek "pošten i pravedan, religiozan i udaljen od zla", zaziva Boga tražeći odgovor na neobjašnjivu nesreću koja ga je zadesila. Ne nalazi utjehu kod prijatelja koji misle da je svaka nesreća kazna za počinjeno zlo. Job zna da nije zbog počinjenih grijeha zaslužio takvu sudbinu. Ne proklinje život zbog tjelesnih rana, nego zbog duše koju je ranila Božja šutnja.
Za ljude koji nemaju vjere bol je sudbina, zakon života koji čovjek nemože izbjeći. Za vjernika, međutim, koji upućuje pogled nebu, bol priziva odgovor, odgovor koji je osoban. Ali, ma koliko on širio ruke, hoće li ikada moći dosegnuti nedokučiv misterij beskonačnosti?
Obzorje čovjekovog propitkivanja ostaje otvoreno, a njegove su granice tako daleke da se čine nedokučivima. Filozofi i Božji ljudi su se posvetili traženju odgovora na bol ne nastojeći preći granicu tajanstvenog: prvi s namjerom da svladaju blokadu popustljivosti ili pobune, drugi su pokušali barem naslutiti tu neuhvatljivu prisutnost koja bdije nad čovjekovom sudbinom.
U ovoj nam knjižici Wilhelm Muhs nudi široku paletu svjedočanstava muževa i žena o smislu boli.