Riječ je o znanstvenome djelu koje se u širokom vremenskom i tematskom rasponu bavi nastankom, uporabom i simbolikom niza hrvatskih zemaljskih grbova od 13. do početka 17. stoljeća. Obradba teme oslanja se i nadovezuje na recentna monografska djela o povijesti hrvatskog grbovlja, a znanstveni diskurs na metodološka dostignuća suvremene svjetske heraldike. Djelo stoga ima obilježja sinteze dosadašnjih spoznaja, ali – što je još važnije – uključuje i  problematizira respektabilan broj do danas u nacionalnoj historiografiji nepoznatih starijih svjedočanstava o grbovima hrvatskih zemalja i njihovih vladara. U razjašnjavanju brojnih otvorenih pitanja vodilo se računa o razlikama u naravi pojedinih nositelja heraldičkog sadržaja, od kovanog novca i pečata, preko pomorskih karata, putopisa i portulana, crteža, grafika, zidnih oslika i kamenih spomenika, sve do usustavljenih korpusa grbova u specijaliziranom mediju – grbovnicima. Zamišljeni kako kompendij heraldičkog znanja, povijesni su grbovnici istodobno i prvorazredni dokumenti o „slici svijeta“ svojstvenoj njihovim tvorcima i ambijentima u kojima su nastajali. Temu ove knjige čine intrigantnom i aktualnom s jedne strane upravo trajnost davno nastalih heraldičkih motiva, a s druge strane činjenice da su im se značenje i simbolički sadržaj tijekom povijesti mijenjali. Osim na genezu, pozornost dvojice autora usmjerena je stoga i na evoluciju poimanja i „uporabe“ grbova hrvatskih zemalja kao znakova i kao simbola nacionalnog i državnog identiteta, od ranomodernog sve do suvremenog doba.

Ukratko, u ovoj knjizi po prvi put se iznose cjelovita i relevantna historiografska i heradlička tumačenja geneze, uporabe i simbolike svih hrvatskih povijesnih grbova i njihovih heraldičkih likova.