Ova rečenica, uzeta iz dnevnika Romana Guardinija, nalazi se na spomen-ploči u sveučilišnoj crkvi sv. Ljudevita u Münchenu, u kojoj je Guardini propovijedao od 1948. do 1961.
Iz tih propovijedi nastalo je šest svezaka meditacija koje je Guardini opisao kao svoj teološki testament. Dva od ovih spisa - "Kreposti" i "Molitva Gospodnja" - uvrštena su u ovu knjigu. U središtu je razmatranja čovjek pred licem Božjim. U Guardinijevim meditacijama osjeća se egzistencijalna zatečenost "zabrinutog, vrlo vjernog kršćanina".
Uza svu dubinu misli, Guardinijev je jezik jednostavan i lako shvatljiv. Romanu Guardiniju pripada jedinstvena zasluga da je dvjema poslijeratnim generacijama, koje su u nutrini postale besciljne, dao duhovni oslonac i prihvatljivo životno usmjerenje. U današnje vrijeme mnogostrukih preokreta njegov vjerodostojni način priopćavanja kršćanske vijesti ponovno nailazi na odjek.