Za Crkvu Biblija je povelja njezine vjere, norma njezine vjeroispovijesti i prakse, najjači izvor njezine spiritualnosti i etike. Za Crkvu, zajednicu vjernih, Biblija je također i magna charta svekolikoga ljudskog društva: ona ljudima usmjeruje pozornost na Boga; ona je zrcalo stvarnosti njihova života; ona predstavlja temelj njihovih temeljnih vrijednosti; ona im pred oči stavlja temeljna etička načela, od Deset zapovijedi do Govora na gori. To je njezin zahtjev. A stvarnost izgleda nešto drukčije. Dolazi li Biblija doista na svoje u bezbrojnim propovijedima koje se o njoj drže? Ima li Sveto pismo u životu današnje kršćanske obitelji doista istaknutu ulogu? Ima li Knjiga nad knjigama danas još uopće utjecaja na svijet vrijednosti u društvu i na stvaranje politike? Još više: Je li Biblija u društvu i u Crkvi ikada imala odlučujuću ulogu? Ne samo u nekim zvjezdanim trenucima povijesti nego u životnoj svakodnevici? Nije li povijest njezina tumačenja neprekinuta povijest i njezina zlorabljenja, potiskivanja i prilagođivanja? Neki postavljaju još radikalnija pitanja: Zaslužuje li Biblija (još) uopće da ju se smatra Svetim pismom, Kanonom, mjerilom ljubavi prema Bogu i čovjeku? Je li ona doista više od hrpe starih knjiga, više od dokumenta povijesti kulture starog Orijenta, koji u svakom slučaju sadrži poneko lijepo pravilo životne mudrosti, možda pokoju napetu priču, ali isto tako mnogo izazovnog, sablažnjivog, nerazumljivog, prašinom prekrivenog?
Treba se svakako čuvati brzih odgovora. Nisu na mjestu ni optužbe na račun skeptika i preziratelja Biblije. Isusova prispodoba o trunu u tuđem i o gredi u vlastitom oku dostatno nam je upozorenje. Nesaglediv je kontrast između njezina zahtjeva i stvarnosti ? i u samoj Crkvi. A on je uvijek postojao. Trenutačno on se samo očituje u posebnom obliku, možda i u posebnoj oštrini. Uvijek je bilo i&