Vrijeme u kojem živimo pokazuje nam da je pisanje o zajednici više nego nužno. Sada, kada smo svjedoci sve većih nacionalnih podjela, grupiranja, mržnje, sukoba, kreiranja političkih, nacionalnih, rasnih "neprijatelja", formiranja novih nacionalnih država, pada Berlinskog zida i pobjede liberalizma i kapitalizma te transformacije proleterskog u etnički identitet, nužnim nam se nameće zahtjev da se status zajednice ponovo promisli. Taj zahtjev je umnogome nužniji posebice kada se radi o predstavljanju zajednice kakvo nalazimo kod francuskog filozofa }ean-Luca Nancvja. Želja da se njegova filozofija predstavi publici bivših jugoslavenskih prostora potaknuta je nekolicinom razloga. Prvi je - naravno, ne samo tipični, već i pomalo otrcani-prilično slaba recepcija njegove misli na prostorima bivše Jugoslavije. Drugi, po mom mišljenju mnogo važniji, je bitnost njegove analize zajednice za sve (pa da čak kažemo i "naše") prostore koji su preživjeli turbulencije promjena, cjepkanja, separacija, odcjepljenja... Zajednica kakvu vidimo kod Nancvja je, jednostavno rečeno, dekonstrukcija. Ona dekonstruira potrebu ili zahtjev za (konkretnom i empirijskom) zajednicom, za pripadnošću, za sigurnošću, za željom da se bude kod kuće. Nancy nam, bez ikakve potrebe za kozmopolitizmom, deterito-rijalizira kuću, dom, "naše", posjed, domovinu, tradiciju itd. On nam ukazuje da susjed nije baš potencijalni neprijatelj, koji će nas ubiti ili oteti posjed, a da priča o našoj važnosti u povijesti i nije baš onakva kakva nam je "podmetnuta". S druge strane, on nam ukazuje na opasnost od bratstva i prevelikog zbližavanja koje, po prirodi, vodi u mržnju prema "nesrodnicima". Nancy nam jednostavno kaže da smo mi singularni i pluralni i da je to ono osnovno određenje koje mene/ tebe/nas i na kraju sve karakterizira.
(tekst iz Predgovora)