Petnaesta Fincijeva knjiga bavi se Hegelovim shvaćanjem umjetnosti i mogućim "novim čitanjem" njegove "Fenomenologije duha".
U prvom dijelu knjige Finci razmatra problem umjetnosti i mjesto estetike u sklopu Hegelova filozofskog sustava te podrobno analizira značenje jedne od najprijepornijih Hegelovih tvrdnji da je umjetnost postala prošlost.
Tema drugog dijela Fincijeve knjige jest Hegelova "Fenomenologiju duha" koju autor čita kao moguću estetiku, u kojoj je razvoj "apsolutnog duha" put i način shvaćanja same umjetnosti.
"Finci polazi od središnje tvrdnje Hegelovih Predavanja, da je umjetnost 'sa stajališta svojega najvišega određenja, za nas nešto prošlo', kako bi u drugom koraku tu tvrdnju obrazložio upravo Hegelovim fenomenologijskim shvaćanjem umjetnosti. Radi se o sasvim originalnom Fincijevom pokušaju, koji u usporedbi s drugim radovima o toj problematici doista predstavlja izvoran prinos."

Željko Pavić
(iz recenzije)