Uz pohvaljenu memoarsku prozu i pripovijetke, Snježana Grković-Janović osobito se spominje kao spisateljica dječje proze. Zlatna vrata, njeno peto djelo za djecu, svojom zanimljivošću, humanošću i jezikom, također stoji na braniku knjige i čitanja u borbi za opstanak u svijetu, opsjednutom virtualnim medijima i njihovim površnim i često štetnim sadržajima koji kradu djeci dragocjeno vrijeme za odrastanje. Čini se da se mjesto i vrijeme radnje u Snježaninim romanima za djecu pomiču iz drevne prošlosti sve bliže sadašnjosti u kojoj djeca danas žive.
Pripovijest o blizankama, Tini i Dini započinje u naše doba, u domu za djecu bez roditelja — siročad i nahočad. Autorica (profesorica književnosti i socijalna radnica) bila je niz godina tijesno povezana s takvom ustanovom pa je izbliza promatrala život u dječjem domu i očima djeteta-štićenika. Kad je došlo vrijeme za književno oblikovanje tih dojmova, učinila je dječju kuću uz morsku obalu, okruženu starim borovima, poprištem zapleta radnje svoga romana (uz odobrenje osoba koje su tada vodile ustanovu i bile zaslužne za tople i produktivne odnose djece i odraslih). Dio radnje zbiva se na ruševinama stare Salone i na Gospinom otoku uz rijeku Jadro. To je autorici dalo priliku za jasnu i potresnu ekološku poruku.
Naoko nerješiv zaplet romana nastaje kad bogata strankinja, vrlo darežljiva kad nešto hoće postići, želi usvojiti jednu od sestara kako bi djevojčicom nebeski plavih očiju dopunila svoju zbirku usvojene raznobojne djece sa svih strana svijeta. Izbirljivoj usvojiteljici upravo takve oči nedostaju, ali ona ne želi usvojiti sestru blizanku, jer je svako njeno dijete "unikat" u svojoj posebnosti. Ne želeći se razdvojiti, blizanke bježe iz jedinog doma koji imaju. Time započinje čudesna pustolovina koja, po svojoj maštovitosti, ne zaostaje za znanstvenom fantastikom, ali