Ako su smijeh i plač forme u kojima se izražava jedna kriza u smjeru koje se u stanovitim situacijama kreće čovjekov odnos prema njegovu tijelu (koji je također odnošenje, a ne fiksna mašinerija na koju bi se čovjek trebao samo jednostavno oslanjati), onda se oni pokazuju kao prave osnovne mogućnosti onoga općeljudskoga, usprkos svim povijesnim mijenama, svim modama šale, dosjetke, komike, humora, ironije, boli i tragike. One su osjetljivi reagensi o kojima mnogo znaju pjesnici, njihovi istinski gospodari i odgojitelji. Analiza od njih može dosta naučiti. A ipak, želi li ona shvatiti porijeklo smijeha i plača, mora pogledati natrag na osnovnu figuru ljudskog postojanja osuđenog na tijelo.