U svome spisu autori, što se tiče teorije, imaju u vidu dvije perspektive. S jedne strane globalne promjene u karakteru društvenih znanosti od početka dvadesetog stoljeća pa do današnjih dana i, s druge strane, promjene koje su na djelu u kulturnoj antropologiji i ponajprije u etnografiji; i to kako u njenom terenskom radu, tako i u diskursu kojim se rezultati toga rada prikazuju. Autore vodi važna misao da antropologija nije besmislena kolekcija egzotike, nego uporaba kulturnog bogatstva za samopropitivanje i za vlastiti razvoj. A takva uloga može se odigrati samo na temelju novoga senzibiliteta i novog načina pisanja u toj disciplini. To pak znači da je u pitanju potraga za alternativama ljudskoga življenja, koje sadrže različite kulture, da one mogu utjecati na karakter ljudskoga života te da je jedna od bitnib mogućnosti antropologije baš kritika kulture i to ne samo one 'egzotične', nego prije svega baš vlastite, domicilne kulture istraživača.

Iz pogovora prof. dr. H. Burgera