Nisu toliko granice znanosti, koliko preobilje onoga što se može znati, ono što čini pokušaj da se objasni religiozno ponašanje čovjeka gotovo beznadnim poduhvatom. Mnoštvo raspoloživih podataka i interpretacija odavno nadilazi sve ono što pojedinac u svome životu može primiti i usvojiti. Možda ćemo uskoro tu bujicu informacija uređivati i pregledavati samo kolektivno pomoću nadosobnih programa. Ipak, sve dok je pred pojedincem zadaća da se u duhovnoj samostalnosti orijentira u svome svijetu, on se također smije i mora izložiti riziku da ocrta model svoga položaja i da zbunjujuću mnoštvenost svede na razumljivi oblik.

Filolog koji polazeći od starogrčkih tekstova pokušava razumjeti bioioško-psihološko-sociološka objašnjenja religioznih fenomena izlaže se, naravno, opasnosti da pri pokušaju da sjedne na više stolica ostane bez ijedne. Drži li se u filologiji stranputicom udaljavanje od striktnoga bavljenja tekstovima, psihologija i sociologija još su manje sklone analizu suvremenosti opterećivati historijskom perspektivom koja seže unatrag sve do antike, pa i dalje. Osim toga, postoji bojazan da se ovdje mogu previdjeti bitne spoznaje biologije, psihologije, etnologije, baš kao i nalazi arheologije, a najviše možda zabrinjava da staroorjentalnu predaju nestručnjak nije mogao koristiti na primjeren način. Pa ipak, nije prihvatljivo granice među strukama hipostazirati u granice među predmetima. Filologija preuzima pretpostavke razumijevanja od biološko-psihološko-sociološki određene okoline i njezine tradicije; i kao što je biologija s idejom evolucije prisvojila povijesnu dimenziju, trebala bi se nakon psihologije i sociologija otvoriti shvaćanju da je ljudsko društvo obilježeno prošlošću i da ga možemo razumjeti jedino s osvrtom na njegov razvoj kroz duga vremenska razdoblja...